Split: Sportska prijestolnica Hrvatske
Goran Ivanišević rođen je 13. rujna 1971. u Splitu, tada u SFR Jugoslaviji, na obali Jadranskog mora. Sa oko 170.000 stanovnika, Split je drugi po veličini grad Hrvatske — mjesto rimske arhitekture, intenzivnih ljetnih vrućina i gotovo genetskog odnosa sa sportom.
Teško je prenaglasiti koliko je Split sportski grad. Grad je dao svjetske prvake u tenisu, košarci, rukometu, vaterpolu i veslanju — neshvatljiva koncentracija talenta za grad te veličine. Dom je Hajduka, jednog od najstrasnije podržavanih klubova na Balkanu, čiji bijelo-plavi identitet definira grad daleko izvan sporta.
Tenis nije bio dominantni sport grada, ali je imao infrastrukturu i tradiciju. Mediteranska klima — duga, topla ljeta i blage zime — značila je da se tereni mogu koristiti gotovo cijele godine. Kada se pojavio mladić s prirodnim talentom i ocem koji ga je snažno poticao, uvjeti su bili savršeni.
Srđan Ivanišević: Čovjek iza servisa
Srđan Ivanišević, Goranov otac, nije bio profesionalni sportaš — bio je entuzijastični amaterski tenisač koji je volio igru i redovito igrao na lokalnim terenima. Kada se Goran rodio, Srđan je u sinu prepoznao atletski potencijal kojeg je bio odlučan razviti.
Goranu je dao reket kada mu je bilo sedam godina. Nije dječji reket — pravi, prilagođen manjim rukama. Rane sesije bile su neformalne: otac i sin udaraju na lokalnim terenima u Splitu, postavljajući temelje onoga što će postati jedan od najrazornijih servisa u povijesti tenisa.
Srđan je vozio sina na turnire diljem Jugoslavije, plaćao trening kad su obiteljska primanja bila skromna i održavao intenzivnost fokusa na Goranov razvoj koja je graničila s opsesivnom. Njihov odnos bio je blizak, ali zahtjevan — onakav trenerski odnos oca i sina koji je iznjedrio mnoge prvake, ali i jednako psihičkih komplikacija.
Otac mi je dao sve. Reket, terene, vrijeme, vjeru. Bez njega, ništa od ovoga se ne događa. Bio je stroži prema meni nego itko drugi, ali je i više vjerovao nego itko drugi.
Hrvatska neovisnost i težina predstavljanja nove nacije
Politički kontekst Ivaniševićeve rane karijere neodvojiv je od njegove priče. Odrastao je i počeo profesionalnu karijeru kao građanin Jugoslavije. Hrvatska je proglasila neovisnost u lipnju 1991., a međunarodno priznanje uslijedilo je početkom 1992. — upravo kad je Ivanišević dostigao prvo wimbledonsko finale.
Ovdje se nalaznik iz Splita — grada koji je intenzivno ponosan na svoju hrvatsku identitet — natjecao na najprestižnijem teniskom turniru na svijetu u ljeto kada je njegova zemlja uspostavljala se na svjetskoj pozornici. Stigao je do finala. Izgubio od Agassija. Ali sam nastup, pod novom hrvatskom zastavom, mladoj je naciji dao nešto za slaviti i poistovjetiti se.
Iste te ljeto nastupao je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni kao dio hrvatske momčadi — jedan od prvih velikih međunarodnih nastupa zemlje kao neovisne države. Osvoji dvije brončane medalje: u singleu i u parovima s Goranom Prpićem. Bile su to prve olimpijske teniške medalje neovisne Hrvatske.
Splitska reakcija na naslov 2001.
Kada je Ivanišević pobijedio na Wimbledonu 9. srpnja 2001., reakcija u Splitu bila je jedna od najzapamćenijih scena u povijesti hrvatskog sporta. Splitska riva — duga obalna šetnica koja služi kao javni dnevni boravak grada — napunila se stotinama tisuća ljudi. Procjene su govorile o više od 100.000 posjetitelja u gradu od 170.000 stanovnika.
Goranove suze na Centre Courtu rasplakale su cijelu Hrvatsku. Nije bilo samo o tenisu — bila je to priča čovjeka iz Splita koji je tri puta pao, koji se vratio kao wildcard kada ga nitko nije očekivao, i koji je napokon dobio ono za čim je cijeli život čeznuo. Cijela nacija slavila je zajedno s njim.