Goran Ivanišević pobijedio je na Wimbledonu 2001. kao wildcard s ATP mjesta broj 125 — jedini igrač u Open eri koji je pobijedio na Grand Slamu kao wildcard. Ušao je u turnir bez direktne kvalifikacije i dobio wildcard od All England Cluba — odluka koja je tada bila kontroverzna, a pokazala se povijesnom.
Do proljeća 2001. Ivaniševićeva karijera činila se da završava. Godinama ga je mučila ozljeda ramena. Izgubio je tri wimbledonska finala — Agassiju 1992., Samprasu 1994. i Samprasu ponovo 1998. Mnogi su smatrali da je njegova šansa prošla zauvijek.
Sedam meča do naslova
Ivanišević je otvorio kampanju pobjedom nad švicarskim kvalifikantom Fredrikom Jonssonom, a zatim je svladao Carlosom Moyom (br. 22), Andyja Roddika, Grega Rusedskog, Marata Safina (br. 3) i Tima Henmana u dramatičnom polufinalu rasprostrtom na tri dana zbog kiše.
| Runda | Protivnik | Rezultat |
|---|---|---|
| 1. runda | Fredrik Jonsson (ŠVE) | P 7–6, 6–3, 6–4 |
| 2. runda | Carlos Moyá (ŠPA) — br. 22 | P 6–4, 6–3, 3–6, 6–3 |
| 3. runda | Andy Roddick (SAD) | P 7–6, 5–7, 6–4, 3–6, 6–3 |
| 4. runda | Greg Rusedski (VBR) | P 7–6, 6–3, 6–3 |
| Četvrtfinale | Marat Safin (RUS) — br. 3 | P 6–3, 6–2, 6–7, 6–3 |
| Polufinale | Tim Henman (VBR) — br. 6 | P 5–7, 6–7, 6–3, 6–2, 9–7 (3 dana) |
| Finale | Pat Rafter (AUS) — br. 4 | P 6–3, 3–6, 6–3, 2–6, 9–7 |
Finale "Narodnoga ponedjeljka"
Finale s Rafterom je odgođeno zbog kiše i odigrano u ponedjeljak — neobično za wimbledonsko finale. All England Club prodao je ulaznice za taj dodatni dan na slobodnoj prodaji, stvarajući atmosferu kakvu Centre Court rijetko doživljava. Hrvatski i australski navijači izmjenjivali su skandiranja i pjesme.
Ivanišević je imao tri meč lopte pri 7–6 u petom setu. Dvaput je napravio dvostruku grešku servisa. Trećom je konverzijom pao na travu i rasplakao se. Cijela Hrvatska plakala je s njim.
Cijeli život sam htio pobijediti na Wimbledonu i danas se to dogodilo. Bog postoji. Napokon sam pobijedio.
Nasljeđe pobjede iz 2001.
Ivaniševićeva pobjeda na Wimbledonu 2001. još uvijek se smatra jednom od najvećih sportskih priča ikad. Kombinirala je sve što sport može pružiti u svom najboljem izdanju: igrač koji se borio s vlastitim tijelom i samopouzdanjem, noseći težinu triju prethodnih finalnih poraza, uzimajući najtrofejniji trofej u svom sportu.
Hrvatska je tada bila mlada zemlja, jedva deset godina neovisna, a Goranova pobjeda bila je mnogo više od teniskog postignuća — bila je trenutak nacionalnog ponosa koji je daleko nadišao sport.